Dental Tribune Croatian Edition | 01/2024 KLINIČKA PRAKSA 19 Amalgam: Otišao zauvijek? Autor: prof. Falk Schwendicke Već je gotovo cijelo stoljeće den- talni amalgam standardni restau- rativni materijal za karijesne lezije u području stražnjih zubi. S obzirom na jednostavnost izrade nadomje- ska te osobito s obzirom na otpor- nost materijala na vlagu, no i rela- tivno visoku otpornost na žvačne sile i sekundarni karijes, amalgam je ostao restaurativni standard u većini državnih zdravstvenih osi- guranja sve do danas. Dok se zbog njegove upitne biokompatibilno- sti i širih utjecaja na zdravlje već višekratno vodila javna rasprava, brojne su studije uspjele opovr- gnuti takve pretpostavke i dokazati opću sigurnost amalgama, ako se pravilno koristi. Međutim, na temelju takozvane Minamata povelje, amalgam će se vjerojatno prestati koristiti u mno- gim zemljama u svijetu tijekom sljedećih godina. Polazeći od kva- renja žive koja se koristi u industriji grada Minamata u Japanu i niza ši- roko rasprostranjenih utjecaja na zdravlje uslijed kasnije apsorpcije žive, većina zemalja u svijetu potpi- sala je Minamata povelju, kojom se potpisnici obvezuju na smanjenje i konačni prestanak korištenja žive u industrijskim procesima. U tom je smislu dentalna medicina izuzetak, jer samo za dentalnu me- dicinu povelja ne nalaže potpuno „postupno obustavljanje“ korište- nja žive, već „postupno smanjenje“. Zemlje potpisnice povelje obvezale su se poduzeti mjere za smanjenje korištenja dentalnog amalgama, npr. putem jačanja prevencije ili ra- zvoja i usvajanja alternativnih re- staurativnih materijala. U mnogim zemljama u svijetu, uključujući sve zemlje Europske unije, kreatori politike odlučili su i nadvisiti ovo obećanje te potpuno obustaviti korištenje dentalnog amalgama. Za neke skupine sta- novništva, npr. trudnice ili dojilje, ova je postupna obustava već po- stala stvarnost. U toj se stvarnosti doktori den- talne medicine sada suočavaju s pitanjem: Koji alternativni materi- jal će koristiti? Restaurativne mogućnosti u post-amalgamsko doba Tijekom posljednjih 60 godina uve- den je niz materijala kao alterna- tiva amalgamu. Općenito se dijele u tri kategorije: kompozitni materijali na bazi akrilata, s nanošenjem u slo- jevima kako bi se kompenzi- ralo polimerizacijsko kontra- hiranje i omogućila sigurna polimerizacija, materijali na bazi stakla, od- nosno staklenoionomeri i sta- klohibridi, materijali koji kombiniraju svojstva obje vrste materijala (za drugu vrstu terminologija nije dosljedna, a klinički su dokazi često ograničeni). Akrilatni kompoziti imaju dugu tra- diciju korištenja kao alternativa amalgamu, osobito za restaura- cije pod opterećenjem u području stražnjih zubi, koje se protežu do aproksimalne površine. Mikro i na- nohibridni akrilatni kompoziti imaju izvrsna fizikalna svojstva, kao što su visoka otpornost na abraziju i eroziju, visoka savojna čvrstoća, mogućnost poliranja i estetika. Osim toga, ovi se materijali mogu postaviti adhezivno i stoga se ne oslanjaju na makroretencijsku pre- paraciju kaviteta, što omogućuje primjenu minimalno invazivne te- rapije. Naime, za izradu restaura- cija iz akrilatnih kompozita postoji niz preduvjeta poput stroge kon- trole vlage, postupne preparacije i kondicioniranja kaviteta, uključu- jući jetkanje kiselinom i adhezivno postavljanje. Proizvođači materijala su posljednjih godina koncentrirani na pojednostavljenje navedenih ko- raka primjene, kombiniranjem npr. jetkanja i adhezivnog spajanja ili smanjenjem potrebe za nanoše- njem u slojevima na način da se više koriste kompoziti za nanošenje tzv. “bulk” tehnikom. U svakom slučaju, nanošenje akri- latnih kompozita je tehnički za- htjevno, osobito u ekvigingival- nim ili subgingivalnim područjima. Osim toga je i sam materijal rela- tivno skup u usporedbi s dental- nim amalgamom. Stoga se akrilatni kompoziti sa sigurnošću mogu smatrati jednom od suvremenih alternativa amalgamu, no ne od- govaraju mu u svim zahtjevima. Staklenoionomeri i staklohibridi Nekoliko desetljeća staklenoiono- meri se nisu smatrali potpunom al- ternativom amalgamu, uglavnom zbog svoje ograničene stabilnosti na abraziju i eroziju i niske savojne čvr- stoće, što dovodi do njihove ograni- čene trajnost u okluzalno-aproksi- malnim stražnjim kavitetima. Novije generacije ovih materijala razvijene su kako bi djelovale upravo na nave- dene glavne slabosti. Još naprednija kategorija materijala na bazi stakla su staklohibridi, za koje se smatra da su prevladali većinu ograničenja vezano uz stabilnost na abraziju i eroziju te imaju i značajno pobolj- šanu savojnu čvrstoću. To je postignuto promjenama u ke- mijskom sastavu materijala i to do- datkom manjih i visoko reaktivnih čestica stakla i dužih lanaca akrilne kiseline. Osim toga, dodatak faze premaza nano-akrilatnim materija- lom za okluzalne ili druge dostupne površine, koji se nanosi na grublju staklenu površinu, štiti se porozno stakleno tijelo od kiseline i abra- zije. Premaz također značajno po- boljšava estetiku ovog materijala koji se inače slabo može polirati. Kada se sloj premaza istroši, stak- lohibrid prolazi kroz jedinstveno se- kundarno sazrijevanje, što značajno povećava tvrdoću restauracije.1 U nizu laboratorijskih studija po- Nakon 6, 12 i 24 mjeseca praće- nja, restauracije su ponovno oci- jenjene na temelju modificiranih USPHS kriterija. Pri ocjeni preo- stalih 126 restauracija (kod 22 pa- cijenta) na kontrolnom pregledu nakon 24 mjeseca, bilo je očito da su oba materijala imala slična svoj- stva. Značajna razlika je utvrđena samo za rubnu prilagodbu, koja je kod staklohibrida bila nešto slabija. Sekundarni karijes nije utvrđen niti na jednoj restauraciji. U drugom ispitivanju7 s praćenjem od 36 mjeseci, ocijenjeni su trajnost, kvaliteta i troškovi staklohibrid- nih (Equia Forte HT) i kompozitnih restauracija (Filtek Supreme XTE, 3M) kod cervikalnih lezija, točnije, sklerotičnih nekarijesnih cervikalnih lezija. U 88 pacijenata (50–70 godina) sa 175 lezija, restauracije su direktno izrađene bez ikakve mehaničke pre- paracije (što je na kraju rezultiralo visokom stopom neuspjeha na go- dišnjoj razini za obje skupine, vidi u nastavku). Kvaliteta restauracije ocijenjena je nakon 1, 18 i 36 mjeseci na temelju FDI kriterija. Troškovi su ocijenjeni metodom izračuna mikro- troškova (koji se odnose na vrijeme utrošeno na izradu restauracije) i naknada državnog zdravstvenog osiguranja u Njemačkoj tijekom vre- mena praćenja. Od 88 pacijenata, kod 43 pacijenata je korišten staklohibrid (83 restau- racije), a kod 45 pacijenata kompo- zit (92 restauracije). Korištena je klasterirana randomizacija. Nakon 36 mjeseci, 17 staklohibridnih i 19 kompozitnih restauracija imale su potpuni gubitak retencije, a 5 staklohibridnih restauracija imalo je djelomični gubitak (bez značajne razlike između materijala). Ocjene prema FDI kriterijima nisu se značajno razlikovale niti za jedan parametar osim površinskog sjaja (u čemu su kompoziti bili bolji od staklohibrida, a treba napomenuti da je kod zadnje generacije staklo- hibrida posebni naglasak bio stav- ljen na taj estetski efekt). Troškovi su bili znatno niži za staklohibride, i u početku terapije (staklohibridi: 32,57; SD 16,36 € u odnosu na kom- pozite: 44,25; SD 21,40 €) i tijekom cijelog razdoblja praćenja (staklohi- bridi: 41,72; SD 25,08 €, kompoziti: 51,60; SD 26,17 €). Ukratko, oba randomizirana ispiti- vanja robusnog dizajna restaura- cije pokazala su prikladnost staklo- hibrida za restauraciju cervikalnih lezija. Pokazala su da materijal ne samo ima slični stupanj trajnosti, već se ističe i troškovnom isplativošću. Kao što je i gore navedeno, valja istaknuti da nije nužno novost da su staklenoionomerni materijali pogodni za ovakve indikacije. Me- đutim, dosad se nisu detaljno ocje- njivale razlike kompozita i staklohi- brida u ekonomičnosti. Treba istaknuti i činjenicu da je preparacija sklerotičnih površina u svakom slučaju vjerojatno korisna, bez obzira koji se materijal koristi za restauraciju. 1.a 1.b 1.c Sl.1.a: Višebrojne cervikalne nekarijesne lezije, prije restauracije. Sl.1.b: Cervikalne lezije restaurirane staklohibridom GC EQUIA Forte HT. Sl. 1.c: Staklohibridne restauracije na kontroli nakon 6,5 godina (sliku ustupio prof. Matteo Basso). tvrđena su znatno bolja svojstva staklohibrida u usporedbi sa svo- jim prethodnicima, dok istodobno zadržavaju prednosti ove vrste materijala, kao što su mogućnost nanošenja bulk tehnikom, jedno- stavnost nanošenja i visoka bioak- tivnost (osobito izraženo otpušta- nje fluorida). Naime, laboratorijske studije nisu nužno savršeni suro- gati za kliničko ponašanje i samo kliničke studije mogu pokazati prave učinke promjena u materi- jalu, kao i potencijalnu pogodnost određenog restaurativnog mate- rijala kao alternative amalgamu. svijeta. Bavile su se različitim klinič- kim indikacijama i koristile su stroge kliničke protokole, poput randomi- ziranih kontrolnih ispitivanja, kako bi se staklohibridni materijal mogao usporediti sa standardnim restau- racijama, koje koriste akrilatni kom- pozit. Ispitana su dva glavna pod- ručja primjene - cervikalne i stražnje lezije pod opterećenjem. Cervikalno nanošenje staklenoi- onomera, osobito akrilatom mo- dificiranih staklenoionomera, ima dugu tradiciju te je potkrijepljeno velikim brojem kliničkih studija koje dokazuju korisnost ovog ma- terijala u tu svrhu. Akrilatom mo- dificirani staklenoionomeri uvijek su bolji od alternativnih materijala kada je u pitanju trajnost i uspjeh cervikalnih restauracija.5 Za staklo- hibride poznata su dva randomizi- rana ispitivanja koja su ih uspore- đivala sa akrilatnim kompozitima. Prvo je ispitivanje6 obuhvatilo mali uzorak od 25 pacijenata s nekarije- snim cervikalnim lezijama i bruk- sizmom, odnosno vrlo specifičnu skupinu pacijenata. Kod ovih pri- lično mladih pacijenata ukupno je nasumično restaurirano 148 lezija (što ukazuje na masivno grupiranje lezija po pacijentu) staklohibridom (Equia Forte HT, GC) ili akrilatnim kompozitom (Ceram. X One Univer- sal, Dentsply). Staklohibridi: Klinički podaci kao temelj Kao i kod većine znanstvenih do- stignuća, razvoj staklohibrida nije bio revolucija već evolucija. Brojne studije, neke od njih čak i temeljene na praksi, istraživale su prethodnike staklohibrida i potvrdile napredak u razvoju ove vrste materijala u posljednjem desetljeću i pol, opo- vrgavajući uvriježeno mišljenje da se materijali na bazi stakla koriste samo za privremene radove.2-4 Sa- dašnja generacija staklohibrida oci- jenjena je u nekoliko studija, koje su u nastavku detaljnije predstavljene. Ohrabrujuće je da nisu sve te studije bile vezane uz proizvođače te su ih provodile različite grupe iz cijelog